Život pored alkoholičara i tornado svakodnevice 

Foto: Pixabay

Japanci kažu: „Prvo čovek traži piće, onda piće traži piće, a zatim piće traži čoveka“. Sigurno poznajete neku osobu koja više ili manje ima problem sa alkoholom. Nije svako uživanje u piću zavisnost. Ipak, u većini slučajeva konzumacija alkohola može biti progresivna i kreće se nekim već predvidivim koracima kad je reč o ovoj bolesti. Osoba prvo veruje da će joj alkohol popraviti raspoloženje, anestezirati neprijatne emocije, anksioznost ili stres, ili priveremeno odagnati tugu. U ovoj fazi uzimanje pića može biti pod kontrolom, ali količina unetog alkohola se vremenom povećava. Nakon toga život počinje da se okreće oko alkohola, a potreba za pićem javlja se sve ranije tokom dana i osoba počinje da se kreće ili nalazi na mestima koja su povezana sa alkoholom. Samim tim povećava toleranciju na alkohol, tj. gubi kontrolu nas sobom! U kasnijim fazama nastupa neka vrsta opsednutosti alkoholom. Tad osoba polako, ali sigurno, može sebe „ubijati“ alkoholom.

Patnja zbog alkohola

Kako proveriti koliko pijete? Ima mnogo instrumenata psiholoških i bioloških koji vas mogu uputiti na odgovor, ali neki standard među nacionalnim institutima za borbu protiv alkoholizma navode oko dva ili manje pića dnevno. Problem je što je u zemlji u kojoj živimo taj prosek često premašen.Tako je i muž moje klijentkinje zapravo osoba koja se opija s vremena na vreme već poslednjih 30 godina. Kako je to moguće, pitala se ona kada je došla na sesiju? I kako je to mogla da podnosi? Ono što je nju zabrinjavalo jeste volja i snaga koju je izgubila u „spasavanju“ muža koji nije želeo, niti je imao nameru da prestane da pije. Na pitanje da li je čula za izreku da je „Bog izmislio viski da bi sprečio Irce da zavladaju svetom?“ kiselo se nasmejala. Ovaj bračni par je nekad živeo u inostranstvu. Među ljudima i određenim geografskim destinacijama zaista je prisutna viša stopa alkoholizma. Na primer, veća je tendencija ka opijanju među anglosaksonskim narodima ili npr. Indijancima u Americi nego među Azijatima. Ona je znala da alkoholizam njenog muža nije grip i da se njime ne može zaraziti, ali ono čemu je podlegla bili su patnja, stalne prepirke i svađe, krivica koju je prebacivala sebi (da zbog nje možda pije jer nemaju dece). Konačno iznenadni srčani problemi i obolelo srce su je zaustavili da se upita šta je to što smeta njenom životu? Osoba koja živi pored alkoholičara doživaljava stalno neku vrstu životnog „tornada“ u iščekivanju novog nastupa „pomračene svesti“ bližnjeg, na manje ili više neprihvatljiv način.

Ima li pomoći?

Među lekarima i udruženjima je popularan program od tzv. 12 koraka koji je specifičan za različita moguća kompulsivna ponašanja od narkomanije do kockanja ili kleptomanije, a jedan od „rođaka“ ovog programa kod nas prilično uspešno sprovođen jeste „AA program“, poznatiji kao „Anonimni alkoholičari“. U našoj zemlji četvrtina građana Srbije kuburi sa alkoholizmom, a više od 40% svakodnevno popije bar jedno piće. Deca ispijaju prvu čašicu između trinaeste i petnaeste godine, a od alkoholizma se najčešće leče odrasli od 30 do 50 godina.

Kako suprug moje klijentkinje nije pristajao na lečenje, ona je potražila pomoć jer je shvatila da ne želi više da živi na stari način. Šta osoba može preuzeti osim da ode? Polako, ali sigurno, prestala je da kontroliše koliko pije njen suprug, prestala je da mu broji flaše. Povukla se. Prestala je da prikriva da on pije, jer je pre bila sklona negiranju ili otpisivanju tj. minimiziranju „ništa strašno, pa i drugi piju“. Bila je spremna da ga pusti da snosi posledice. Prestala je da krivi sebe jer je shvatila da nije ona uzrok njegovog pića pošto je pio i pre braka, a to je krio. Kako je dosadila sebi izgovarajući opcije koje nije u stanju da sprovede, tipa da će otići, prestala je to da radi. Umesto toga izmakla se u drugu prostoriju ili drugi stan i okrenula nekim svojim aktivnostima.Ostala je dosledna psihološkoj poruci „tvoje piće je tvoj izbor“ i time nedvosmisleno vratila odgovornost suprugu za njegova samodestruktivna ponašanja. Prestala je i da mu bude psiholog jer ju je to navodilo da ga uvek pravda i „spasava“ tako da mu na kraju ipak „zvoca“ i pridikuje.

Izlazak iz mraka i pećine izolacije

Počela je da se brine o sebi jer je bilo krajnje vreme. Prekretnica je bila njena zdravstvena slabost i srčani problemi što je često sastavni deo porodične patologije suživota sa alkoholičarem. S druge strane pomenula je opciju ili podržala supruga da nađe pomoć. On za sada nije ništa preduzeo, osim što ide u crkvu i kaže da je to njegov prvi korak. Ona nema ništa protiv, ali mu je ukazala da za taj iskorak ka Bogu mora i on da nešto uradi sa svoje strane. Njeno okretanje široj porodici, deci i prijateljima, okrenulo je iz pećine izolacije, osame i mraka u kojoj je živela godinama sa „prikrivenom zverkom“, tj. zavisnošću svoga muža.  Postala je važna sebi i onima koji joj iskazuju podršku. Ova hrabra osoba, nastavlja dalje da živi u ne baš lakom kontekstu, ali praveći jasne granice, šta ne želi više da dozvoli ili toleriše. Njeni uvidi išli su u pravcu toga da je smrt izvesnost. Nagli poremećaj njenog zdravstvenog stanja bio je okidač neke vrste anksioznosti u vezi toga. Naglašen momenat uvida da njoj nema ko da priskoči kada je bolest u pitanju, kao i činjenica da se konstantno stavljala na uslugu osobi koja nije želela da pomogne ni sebi, a kamoli njoj, suočila ju je sa novom odlukom i to da sada ne želi više da mu pomaže, niti brine jer ima pravo na parče svog mira, pa i po cenu odlaska nekog od njih.

Autor: Maja Pavlov, psihoterapeut

Podelite ovaj članak sa svojim prijateljima!