Udovoljavate li drugima ili sebi?

Srećem se sa porodicama koje su  tesno povezane različitim vrstama emocionalno-psiholoških veza. Problem nastaje kada mladi izađu iz porodice, a roditelji nastoje da žive njihov život. S druge strane, neki mladi ljudi  se osećaju zaduženi i nesvesno stalno obavezni prema roditeljima. Oni smatraju odrazom lojalnosti i zahvalnosti model “da im uvek budu pri ruci”. Ova propustljivost granica, fuzije malih porodičnih sistema ponekad ume da postane  disonantni hor u kojem svaki glas naglašava svoju deonicu.  Sećam se osobe koja je  napuštala “roditeljsko gnezdo” što je uzrokovalo pravi mali potres primarne porodice.  Trebalo je sve da se postavi na svoje mesto, kao kada sto od npr. tri noge treba da nastavi da stoji na dve.  Klijentovi roditelji je trebalo da se polako vraćaju intenzivnije svom partnerskom odnosu i usredsređuju se na svoje svetove i sadržaje, ali oni sve to u stvari nisu ni imali. Nastala je panika. Njegovo venčanje bilo je okidač sukoba. Problem nastaje kad je ljudima predominantna roditeljska uloga a sve ostale su zanemarene. Gubitak ume da postane uzrok gubljenja smisla, ali i poligon za igre.

Foto: Unsplash


Moja klijentkinja koja se sprema za udaju traži balans između mame, tate i budućeg supruga.  Razmatrala je svoje osećenje da će biti “kriva” ukoliko više ne prati zajedničke porodične rituale i najradije bi da svi žive zajedno, kao u nekoj bajci. Ali, onim delom svesnosti koji  ju je i uključio na psihoterapiju ona zna da to nije realno. S druge strane, roditelji neretko nagalas izražavaju svoj stav o osobi za koju se sin ili ćerka vezuju. Ovo uključuje čitav repertoar utisaka od objektivnih opservacija do sasvim iracionalnih uverenja i  ranjivih doživljaja, gde se više toga meša: strah od napuštanja, opravdana briga za za njegovu/ njenu  budućnost, ekonomska politika “naših i vaših”, tj. šta ko daje ili dobija, nesvesno seksualno zaštićivanje deteta. 
Moja nekadašnja klijentkinja pitala se kako to da se do četrdesete nije zadržala ni u jednoj vezi. A onda smo razmatrali poruke koje je dobijala od majke. One su se svodile na upozorenja, pretnje čak i  njenu somatizaciju, naročito kad god bi se ustalila u nekoj vezi. Polako ali sigurno odustajala je od partnera kojima je nalazila različite vrste mana. I danas je sama. Brine o maminim medicinskim rezultatima i “nema vremena za muškarce.”


Imamo roditelje koji su usled preterane brige nesvesno konstantno slali poruke detetu da  ona ili on ne treba da vezuju, ne  treba da pripadaju nikome ili pak  da “ne  spuštaju sidro  još ovaj put”. Posle izvesnog broja godina može da  krene i druga vrsta torture tipa: “zašto si još kod nas?!” Ova “igra prestola” zna da odnosi puno energije i osobu stavi u napet aspekt razmatranja svojih prava u odnosu na emocionalne, seksualne , porodične odnose i odluke, kao i na bitno pravo na grešku. Odrasle osobe mogu da procenjuju situacije, misle svojom glavom, čuju druge, osećaju,rizikuju i  konačno odlučuju. Staro Biblijsko pravilo kaže:’”Ostaviće čovek oca i majku i biće dvoje jedno telo.” Ovaj odlomak sveštenici često citiraju na venčanjima, ali ne znam da li ih neko tada čuje, s obzirom da je važno organizovati neponovljive i  uzbudljive protokole, koji pojačavaju romantičnu egzaltaciju samog rituala, pa onda ovaj citat stavljaju “iza kulisa”. Za život u braku je potrebna odvažnost i opredeljenost. To istovremeno znači da roditelji nisu više u fokusu, osim ukoliko  je osoba navikla da udovoljava drugima, tj. oseća se dobro samo kada izlazi u susret potrebama drugih. Voleti roditelje znači zauzeti realan stav prema porodici porekla, biti zainteresovan, emocionalno uključen, ali i ne tražiti stalnu simbiozu. To onda postaje pretnja ili govoreći jezikom psiholoških igara „udica“ koja drugu stranu poziva da se ponaša „kao nekad kad ste bili mali“. Naučiti reći “ne”  kao i nekoliko propratnih reči tipa: “Sad bismo voleleli da budemo malo sami”. To je sasvim u redu, što je  poseban zadatak koji se stavlja pred osobu koja radije svom roditelju, nego roditelju supružnika to stavlja do znanja.


Ovaj problem  često ima veze i sa servisima  tipa “baka – kuvarica servis” ili sa ekonomskim osloncem dece na roditelje, koji ih usmerava intenzivnije na njih. Zavisnost od njihovog novčanika podrazumeva i neku vrstu “protiv usluge”,  gde se uzvraća viškom pažnje i vremena ili u krajnjem slučaju povišenim pragom tolerancije za njihovo prisustvo i mešanje u vrlo intimne stvari novonastale porodice. Važna stvar koju moje kolege i ja naglašavamo u odnosu na funkcionalno roditeljstvo nije samo  srećno dete, već samostalno dete. Ova vrsta psihološki prenete dozvole dolazi do izražaja upravo kada nekadašnja deca, sad već ljudi, pokrenu i angažuju se u okviru jednog od vrlo bitnih životnih projekata,  sopstvene emocionalno – partnerske priče.  Da li će uspeti? Na koji način i s kim? To je njihova stvar i njihov izbor, na koji imaju puno pravo.

Autor: Maja Pavlov, psihoterapeut i NLP trener

Podelite sa svojim prijateljima!